Romanija, dim, i jedna kafana...
Mogu, al' neću🎵 Klikni play ako se nije samo pokrenulo...
Planina, identitet, ponos. Romanija je više od mjesta — to je stanje duha.
Cigareta, kamin, kotao. Dim se diže k'o i Stefan — polako, ali sigurno.
Vjerni pas. Čuva kapiju, ne vrijeđa, ne traži objašnjenja. Savršen drug.
Crveno-bijela ljubav. Kad Zvezda igra — ne diraj ga. Ozbiljno. Ne diraj.
Središte svemira. Tamo teče rakija, svira muzika i ništa se ne mora raditi.
Sja na stolu. Ne pije se — konzumira se s dostojanstvom. Domaća, naravno.
Za kafanu je uvijek spreman. Boli cijelo tijelo, ali do kafane — nema problema.
Stoji k'o knez. Dostojanstveno. Bez žurbe. Sa pogledom koji govori: "Znam, al' neću."
"Bobi kraj noge, Zvezda iznad svim."
Bobi ne traži puno. Malo hrane, malo pažnje, i da niko ne dolazi bez najave.
Vjerniji od telefona, tiši od komšija. Legenda vikendice.
Na stolu vikendice stoji čaša domaće. Ne nudi se svakome.
Samo onima koji razumiju da se neke stvari mogu, ali ne moraju.
"Ma mogu ja, jarane… al' mrsko mi sad."
Stefan Krajišnik, Romanija, dim,
Bobi kraj noge, Zvezda iznad svim.
Vazda nešto boli, al' on stoji k'o knez,
priča: "Mogu, braćo… al' neću bezveze."
Na vikendici sjedi, rakijica sja,
Bobi čuva kapiju, niko ne prilazi ja.
Kad Zvezda igra, ne diraj ga tad,
psuje TV, sudiju, pola sela i grad.
Stefan Krajišnik, Romanija, dim,
Bobi kraj noge, Zvezda iznad svim.
Vazda nešto boli, al' on stoji k'o knez,
priča: "Mogu, braćo… al' neću bezveze."
Boli vrat, boli kuk, boli rame, boli sve,
al' za kafanu i Romaniju — uvijek spreman je.
Kad ga pitaju žene, on se nasmije sav:
"Ma mogu ja, jarane… al' mrsko mi sad."
Stefan Krajišnik, Zvezda i dim,
Bobi uz njega, Romanija tim.
Vazda nešto boli, al' obraz je jak,
"Mogu, al' neću" — to mu je znak.